Mitske biljke Srbije

Upotreba biljaka u lekovite svrhe stara je koliko i ljudski rod, pa čak i starija: poznato je da neke životinjske vrste, naročito primati, koriste biljke kod određenih tegoba i bolesti. Jovan Tucakov u svom kapitalnom delu „Lečenje biljem“ kaže: „Lekovito bilje je najstariji lek i prvobitna sirovina nekad primitivnih, a sada kulturnih naroda. I danas je razno bilje najjevtiniji i najpristupačniji ishodni materijal za proizvodnju lekova u domaćoj i inostranoj farmaceutskoj industriji“ [1]. No pored osvedočene upotrebe raznog bilja kao terapijskog i profilaktičkog sredstva, u tradicijama mnogih naroda nekim biljkama se pripisuju čudotvorne i magijske moći. Pojedine vrste ili njihovi istaknuti primerci su predmeti obožavanja, od nekih se prave amajlije koje čuvaju od nesreće i uroka, ili venci i kape koje se nose u obredima.

Često se davanje i uzimanje leka obavlja uz izvesne određene tajanstvene radnje praćene igrama, pesmama, molitvama i drugim ritualnim obredima, koji treba povoljno da utiču na bolesnika i njegovo isceljenje. Kod nekih je biljaka njihova primena kao lekovitog sredstva toliko spregnuta sa verovanjem u njene magijske moći da su stekle status mita.

Po usmenom predanju, u mitske biljke srpskog naroda ubrajaju se:

• Smilje (Helichrysum arenarium)
• Bosilje (Ocimum basilicum)
• Kovilje (Stipa pennata)
  
• Devesilje (Seseli rigidum)
  
• Raskovnik